U noći 26. travnja 1986. u 4. energetskoj jedinici nuklearne elektrane u Černobilu nuklearni su znanstvenici testirali jedan od sigurnosnih sustava. Ovaj eksperiment nije uspio već 4 puta, peti pokušaj postao je koban, završavajući s dvije toplinske eksplozije neviđene snage i potpunim uništenjem reaktora. Prvi grad na putu oblaka radioaktivnih izotopa i transuranskih elemenata bio je "biser" SSSR-a - Pripyat.
![Image Image](https://images.culturehatti.com/img/kultura-i-obshestvo/73/kak-sejchas-zhivut-v-pripyati.jpg)
Mrtva zona
Prije nesreće u Černobilu, Pripyat je bio mladi grad u razvoju (prosječna starost stanovnika je bila 26 godina), s oko 50 tisuća stanovnika. Sada je ovo grad duhova, smješten u najzagađenijoj zoni od 10 km, takozvani strogi sigurnosni sektor - ovo je teritorij groblja, ovdje su u žurbi zakopali ono što je izbačeno iz reaktora.
Sada je ta zona kontaminirana transuranskim izotopima i zauvijek se smatra mrtvom. Ljudi ne žive u Pripjatu, samo dva puta godišnje specijalni autobusi dovode ovdje bivše stanovnike kako bi posjetili grobove svojih rođaka. Život na tim teritorijima moći će se vratiti tek nakon nekoliko tisućljeća - vrijeme propadanja plutonija je više od 2, 5 tisuće godina.
Današnji je Pripyat zastrašujući prizor. Izgleda poput ogromnog arhitektonskog groblja, skrivenog u gustinama guste šume. Ali, začudo, ima mnogo onih koji se žele uroniti u atmosferu mrtvog grada i vlastitim očima vidjeti kakav život može biti nakon ljudi. Izleti u Pripjat vrlo su popularni. Iako se radi o prilično opasnoj i ekstremnoj vrsti turizma, razina radioaktivne prašine koja se čvrsto pojede u zemlji, drveću, kućama, i dalje ovdje prolazi kroz krov.
Osim toga, pod utjecajem okoliša, većina zgrada se urušava i u neredu je. Na području grada djeluje samo nekoliko objekata - posebno rublje, garaža za specijalnu opremu, stanica za uklanjanje željeza i fluoridiranje vode te kontrolni punkt na ulazu u Pripyat.